19.03.2024

Kalimnos 2008

Kalimnos je malo grčko ostrvo smešteno nedaleko od turske obale, otprilike nasuprot poznatog letovališta Bodrum. Ostrvo nastanjuje nešto manje od dvadeset hiljada ljudi, a najveće naselje je gradić Pothia u kome, barem tokom zime, živi više od polovine. Preko leta se dobar deo njih raziđe po obali gde drže apartmane, kafiće i druge turističke objekte.

 

Istorija ostrva je takva da zvuči poznato: svako je tu vladao neko vreme, a Turci skoro 500 godina. Od 1912 do 1947, dominirali su Talijani, a posle toga je ostrvo pripojeno matici Grčkoj. Stenovito kakvo jeste, nije omogućavalo bavljenje poljoprivredom, pa je glavna privredna grana bila brodogradnja, trgovina i, vrlo karakteristično: berba i prerada morskih sunđera. To je zahtevalo vrhunsko ronilačko umeće, na šta su ostrvljani i danas ponosni, o čemu govori nekoliko muzejskih postavki sa odgovarajućom opremom kroz vekove. Odnedavno, ostrvo doživljava i turistički procvat, pre svega zahvaljujući dobro osmišljenom programu ulaganja u razvoj sportskog penjanja. Ovde je to prava privredna grana i to se vidi na svakom koraku: od savršeno opremljenih smerova do jasnih putokaza i adekvatno dekorisanih kafića i apartmana - sve je usmereno ka penjačima. Negde sam pročitao kako su "stene koje su toliko godina bile prokletsvo ostrva, konačno postale njegov blagoslov". Naravno, dobar broj smerova uradili su vrhunski penjači iz celog sveta, a oni koji su ih doveli bili su mnogo više nego entuzijasti. Način na koji je ovo penjalište stvoreno i promovisano predstavlja gotovo idealan model kako se to može uraditi, i kako se u ozbiljnoj državi odnose prema resursima koje imaju.

Zbog svega toga, reputacija koju ovo ostrvo ima u penjačkoj populaciji nije potrebno opisivati. Dovoljno je reći da su najveće penjačke zvezde (Sharma, Graham, Legrand i bezbroj drugih) posetili Kalimnos i tamo izbušili, otvorili, ocenili ili makar samo popeli i slikali se na ponekom smeru.

Ukupno je na ostrvu do sada urađeno preko 850 smerova na preko 60 većih i manjih sektora. No, pošto se neprekidno rade novi smerovi, vodič za Kalimnos se svake godine ažurira dodatnim listovima, a nova izdanja izlaze na svakih dve-tri godine. Sam vodič je jednostavno fantastičan i može se čitati kao knjiga. Pored liste smerova sa ocenama, opisa bloka i prilaza do njega, tu je po neka rečenica o svakom smeru, čak i ocena lepote penjanja. O fotografijama "selebritija" da i ne govorim. Iako je dosta skup (30EUR), vredi svaku paru.

 

put i smeštaj

 

Do pre par godina avionom se nije ni moglo doći direktno na Kalimnos, već se išlo na obližnji Kos, a onda do Kalimnosa trajektom. Iako je u međuvremenu na Kalimnosu otvoren aerodrom i uspostavljena redovna avionska linija, varijanta preko Kosa još uvek je jeftinija (povratna karta Atina Kos je oko 90 EUR, a trajekt do Kalimnosa je oko 3 EUR u jednom pravcu. Ipak, pre puta treba isplanirati i uskladiti vremena, kako bi se izbeglo noćenje na Kosu).

Mi smo izabrali varijantu da se kolima prevezemo do Atine, a onda avionom direktno na Kalimnos (povratna karta je 172 EUR!). Ovo je bilo moguće pre svega jer smo imali gde da ostavimo auto u Atini tokom 10 dana boravka na ostrvu. Takode treba imati u vidu da je vožnja do Atine veoma naporna, pogotovu ako se uzme u obzir da je sneg padao sve vreme puta kroz Srbiju i Makedoniju sve do pred sami Solun. Let do Kalimnosa traje svega 45 minuta u malom avionu s propelerima (ovaj let je obično pun i karte treba rezervisati dosta unapred).

 Mi smo na ostrvu takođe rentirali auto, ali je, kad vreme to dozvoljava, mnogo povoljnije rentirati skuter koji koštaju svega 3-5 EUR na dan.

Budućim putnicima bih takođe preporučio da se raspitaju za cenu vozne karte do Atine, a zatim jednu od pomenutih varijanti avionom i trajektom. Postoji i trajekt od Atina-Kalimnos koji vozi celu noć, ali ne znam koliko košta i da li se to isplati, kad se oduzme od cene rent-a-car-a. (Moje pomorsko iskustvo uglavnom je skopčano sa morskom bolešću i ovu varijantu sam odmah precrtao).

Smestili smo su u mestu Masouri koje je najbliže većini poznatih penjališta. Sobe su nas koštale 10EUR po osobi dnevno. Za te pare dobije se klasičan grčki "studio" koji je sasvim ok, a na netu sam video i jeftiniji smeštaj. Hrana na ostrvu uopšte nije preterano skupa, mislim da je supermarket u susednom selu čak jeftiniji od naših monopolističkih megamarketa. Na ostrvu postoji pitka voda, pa se ne mora kupovati flaširana. Ono što im je u vodovodu je neki slankasto-bljutavi užas - umalo sam "bacio peglu" kad sam time pokušao da operem zube...

Kampovanje na ostrvu nije dozvoljeno i dragim zemljacima ne preporučujem da s tim eksperimentišu, tim pre što su ljudi tamo bili veoma prijateljski raspoloženi kad su čuli odakle dolazimo (izgleda da smo mi bili prvi gosti iz Srbije). Naravno, moramo istaći i pomoć ljubaznih lokalnih penjača Aleksandre i Lukasa, koji su nam rezervisali

smeštaj i kola, pozajmili nam vodič i pridružili nam se na penjanju na smeru Arhi. Paradoks je da na samom ostrvu ima veoma malo penjača - jedva desetak, a Lukas (koji je inače vežbao neki 8c dok smo bili tamo) je naturalizovani Atinjanin koji se zaljubio u Kalimnos (i Aleksandru :) i preselio se ovamo.

 

smerovi i penjanje

 

Što se smerova i samog penjanja tiče, Kalimnos je zaista impresivan.

Januar se inače smatra najnepovoljnijim periodom za penjanje i shodno tome, poseta je bila relativno mala. Medutim, jedan Italijan mi je rekao da on baš i dolazi zimi jer je u septembru-oktobru (što se smatra idealnim delom godine) gužva neopisiva. Rekao je da i po 100-150 penjača čeka ispod smerova na najatraktivnijim sektorima, kako bi došli na red da penju. Mi taj problem nismo imali. Penjača je bilo ali tek da se s nekim može razmeniti po neka reč i dobiti informacija.

 

Odmah po dolasku na Kalimnos, pošto smo ubacili stvari u sobe, Aleksandra i Lukas su nas poveli do Odiseje, najpoznatijeg sektora sa preko 60 smerova. Zaboravili smo u trenutku 20 sati ljuljanja po kolima, i ustrčali do stene. Prilazi su malo duži nego što smo navikli u Srbiji, ali nigde ne treba vise od 25 minuta - do Odiseje se stiže za 10-ak.

Dakle, Odiseja:

jedan od najlepših sektora na ostrvu, izuzetan šareni krečnjak sa prelepim linijama, i najraznovrsnijim smerovima. Od najlakših do onih vrlo teških, sa svim mogućim nagibima. Ocene idu od 3c do 8c, a nagibi su većinom previsni, iako ima i pozitivnih ploča, a dužine su uglavnom oko 20-ak metara.

Tog prvog dana smo se zaleteli na stene i počeli da se upenjavamo. Među zanimljivijim smerovima su Fouska 7a jako previsan smer sa ogromnim rupama, Alfredo-Alfredo 7b+ dugačak smer „koji te tera da vičeš“ i Feta 6c+ jedan od najlepših na Odyssey.

Sutradan smo otišli do najboljeg previsnog bloka , Grande Grotta. Sam naziv asocira na nešto ogromno. Pristup do Grande Grotte je najduži i najnaporniji i potrebno je najmanje 30 minuta da se dode do njega. Otprilike na pola puta je usamljeno maslinovo stablo, jedino pravo drvo koje smo videli na putu ka  smerovima. Iako naporan, prilaz nam je prijao kao zagrevanje jer nas tog dana vreme nije baš poslužilo - duvao je hladan severni vetar, koji je poprilično otežavao penjanje, posebno ranije ujutru.

 

Grande Grotta je dakle ogromna pećina sa  gomilom stalaktita  raznoraznih veličina. Svi smerovi su dosta previsni i dugački uglavnom po 30 m i više. Malo je nezgodno i za osiguravanje jer konstantno osiguravaš na uzbrdici , a pritom se treba truditi da ne stojiš ispod čoveka koji penje jer su neki od stalaktita krti i već se dešavalo da se polome - srećom ne nama.

Leva strana pećine je izuzetno previsna, od 30 stepeni i više, gde se smerovi (posebno oni lakši) odlikuju velikim hvatovima i stalaktitima ali težina leži u samom nagibu. 99% hvatova na ostrvu su open hand (otvoreni) ili štipovi, tako da se i na to treba navići. Čudno je na primer, kod svih tih jakih previsa to što posle nekog vremena prosto ne možete da držite glavu uspravno. Na celom ostrvu smerovi su dosta dugački (mnogo duži od našeg proseka), a posebno u Grande Grotti. Ipak ne padaju preteško pošto ima i dobrih mesta za odmor. Skoro svi smerovi na ovom sektoru su u vodiču ocenjeni najvišim ocenama za lepotu penjanja, a sigurno najatraktivniji je Agealis "stamina monster" 7c od 30m jakog previsa sa stalaktitima bez pravog odmora. Ovo se smatra najfotografisanjijim smerom na svetu, i zaista, zbog prelepe crvenkaste boje stene i plave morske pozadine, fotke sa ovog smera su više nego atraktivne (nekoliko ih je i u galeriji).

Pošto smo se na Grande Grotti dobro smrzli, trećeg dana smo se odlučili za Arhi, sektor za koji smo u vodiču pročitali da je u zavetrini i da se preporučuje za zimsko penjanje.

 

Pošto je blok okrenut ka jugu, osunčan je celog dana. Prilaz traje samo 6 minuta i čim smo došli pod stene osetili smo tople sunčeve zrake. Zagrejali smo se na nekim kaminskim smerovima posle čega je moglo da se penje i u majici. Sektor je predivan sa 65 smerova, a dele se na lake (ispod 7+) i teze (preko 9-). Nema mnogo smerova sa umerenim ocenama pošto je ceo blok sastavljen od pozitivnih ploča ili jakih previsa. Na Arhiju smo najzad ponovo nabasali i na neke krimpove, mada su i tu u velikoj manjini.

 

Sve vreme boravka na Kalimnosu, najviše smo se kretali između ova 3 sektora, sa 2 preko potrebna dana odmora, i jednom posetom sektoru Iliada gde preovlađuju oboreni smerovi sa jednim kratkim plafonom.

Tu je i  Panorama,  sektor sa sa desne strane od Grande grotta. Na prvi pogled  deluje obično ali kad se malo istraži, svako nadje nesto intresantno - kao npr. smer Uncle Ernie (6b)  sa tufama i velikim stalaktitom za sedenje.

 

Ono sto važi za sve smerove i sektore na Kalimnosu, je činjenica da je tehnika nogu izuzetno važna, kao i da je on-sight penjanje donekle olakšano, pošto je dosta hvatova belo od mg-a pa se lakše i brže nalazi pravi put, kao i da su hvatovi u onim previsnijim smerovima veći, pa se uz dobro gaženje i dobar odmor mogu popeti poprilično teški smerovi on sight. Dokaz za to može biti podatak da smo svi pomerili on-sight ocenu za vreme tog kratkog boravka. Pošto smo na ostrvu bili svega 10 dana, bilo je neke tenzije i žurbe kako bi stigli da uradimo ono što smo zacrtali. Uostalom, nije bilo lako odlučiti se šta penjati pored toliko poznatih i lepih smerova što smo osećali kao neku vrstu opterećenja – osećali smo se pomalo kao dete u prodavnici slatkiša koje ne zna šta bi pre. Sem toga, svakome je bilo žao da se „zabije“ u neki teži smer i svi su više voleli da probaju što više smerova.

 

Što se rezultata tiče: Vlada i Luka su popeli po 22-23 smera, a Marija tek nešto manje. Luka je sve smerove sem Angelica (8a) popeo OS, od toga 2 x 7c, 2 x 7b+ i 3 x 7b. Vladin najbolji OS je Kastor (6c), a RP 7a. Marija je popela dva 6b OS, a RP je podigla na 6c+.

 

zaključak

 

Jedan od smerova na Ilijadi zove se Another day in paradise, što govori kako se osećao onaj koji ga je napravio. Zato svako može da zamisli koliko brzo je nama prošlo 10 dana na ovakvom mestu.

Možda bi jedan boravak od mesec (ili više) dana bio dovoljan da se stvori malo objektivnija slika, no ovog puta cilj je pre svega bio da izvidimo situaciju i da se malo prošetamo po pravim, svetski poznatim, penjalištima i probamo što više smerova.

Što se utisaka tiče, oni su svakako na nivou - još se vrlo rado prisećamo svih uspeha, ali i neuspeha po koje ćemo se, potpuno motivisani, sigurno vratiti...

 

Kući smo se vratili na isti način kao što smo i otišli, ali znatno brže i lakše, jer se sneg koji nas je ispratio na Kalimnos, u međuvremenu sasvim otopio.

 

I na kraju se postavlja pitanje – gde posle Kalimnosa. S obziom na broj i raznovrsnost smerova kao i lepotu ostrva, sigurno da nema mnogo penjališta gde može da ode veća grupa penjača, a da svako ima šta da penje. Zato već štedimo pare, skupljamo ekipu i pravimo planove za povratak na Kalimnos.

www.freeclimbing.rs